Home  Novi broj Arhiva

DANI home page

 Arhiva DANI 131

 

"ISLAM MI JE SVE UNISTIO"

 

Kada su prezivjeli opsadu Sarajeva, mislili su da je najgore proslo. No, za skladnu i sretnu petoclanu obitelj tek su tada pocele nevolje: stariji sin, kakvog svaka majka samo pozeljeti moze, krenuo je u dzamiju i gotovo preko noci sve se srusilo kao kula od karata. Roditelji vise nisu zavredjivali njegovo postovanje, gitara i fakultet prestali su ga interesirati, nasao je nove prijatelje, a starim je pantalonama zavrtao nogavice. Nije se ni osvrnuo na dom koji se zbog njega raspao. Ogorcena majka shvata da nisu krivi ni dzamija ni islam, no zatecena je cinjenicom da se suocila sa problemom koji nije samo njen i cije su posljedice ogromne, a da pomoci nema. Bosna suti dok se njeni mladici okrecu islamu kakav se na ovim prostorima nikada nije prakticirao. Dok Islamska zajednica tek stidljivo podize glas zarad dobrih veza sa Saudijskom Arabijom, ciji se vjerski recept pokusava prenijeti u BiH, razni mesetari i emisari koriste neznanje Bosnjaka i prodaju njihovu mladost. U ovom casu ova hrabra zena zivi u strahu: Bocinja i Kosovo su iza nje, ali sta ce biti ako njen sin krene u Ceceniju?

 

Pise: Senad PECANIN

NA ALLAHOVOM PUTU
 




ZBOG PAKLA KROZ KOJI SMO PROSLI I PROLAZIMO
ja i moja porodica, zelim da javnost sazna za moj problem. Nijednoj majci ne bih pozeljela da se nadje u mojoj situaciji. Zbog toga sam odlucila da dodjem vama i sve vam ispricam, zapocela je svoje kazivanje u redakciji naseg magazina Sarajka, srednjih cetrdesetih godina. Predstavila se je imenom i prezimenom, zamolivsi da ne otkrijemo njen identitet. Ne zato sto se stidim mogucnosti da svijet sazna za moju muku, vec zato sto mislim da svom djetetu i sebi jos uvijek mogu pomoci bolje ako ostanem anonimna, objasnila je.

Nakon pocetne nelagode, Sabina (zvat cemo je u nastavku ovim izmisljenim imenom) pocela je pricu o svojoj porodici kao uvod u dramu koju prozivljava vec duze od dvije godine. Zivjela sam u sretnom braku, sa dva sina i kcerkom. Bili smo jedna skladna porodica, dobro situirana, sa sirokim krugom prijatelja. I muz i ja smo dobro zaradjivali, imamo veliku kucu i zaista nam nista nije falilo za jedan sretan porodicni zivot. Citav rat smo proveli u Sarajevu, dijeleci sudbinu svih ostalih Sarajlija. Naravno, najvise smo brinuli da sacuvamo djecu: starijeg sina, koji je na pocetku rata bio u sestom razredu osnovne skole, mladjeg u trecem i kcerku u prvom razredu. Trudili smo se da sto manje osjete rat. Sretni smo bili da smo svi prezivjeli...

Nakon krace pauze, uz duboki uzdah, Sabina nastavlja: Stariji sin je bio onakvo dijete kakvo svaka majka samo pozeljeti moze. Pametan, vrijedan, odlican ucenik, fino vaspitan, pun postovanja prema roditeljima i starijima, skroman, svirao je gitaru. Krajem '97. godine, bio je u zavrsnom razredu srednje skole, poceo je da ide u dzamiju. Niti smo ga mi na to nagovorili, niti smo mu branili: i ja i muz smo bili sretni zbog njegove odluke, jer smo racunali da u dzamiji nista lose nauciti ne moze. Nasa porodica je bila, sto se vjere tice, rekla bih - prosjecna sarajevska. Znalo se u nasoj kuci vazda i za ramazan, i za iftare za prijatelje, i za Bajrame i sve obicaje koji uz njih idu, ali se znalo i da vecinu novogodisnjih ili osmomartovskih praznika provodimo sa prijateljima u restoranima ili hotelima. Nekoliko mjeseci nakon sto je sin poceo odlaziti u dzamiju, primijetili smo da se poceo druziti sa osobama koje do tada nije poznavao, medju kojima je bilo i znatno starijih od njega. Nismo tome pridavali posebnu paznju, racunajuci da su to ljudi koje je upoznao u dzamiji. No, s vremenom smo poceli primjecivati krupne promjene u njegovom ponasanju i navikama. Poceo se povlaciti u sebe, prestao je svirati gitaru, koju je puno volio, izbjegavao je stare, cesto kontaktirajuci i druzeci se sa novim prijateljima, zahladnjeli su odnosi sa mnom i muzem.

Jedno popodne krenuo je da izadje iz kuce sa podavijenim nogavicama na pantalonama. Muz mu je na to skrenuo paznju, misleci da su mu kod oblacenja nekako greskom nogavice ostale podavijene. Nista nije odgovorio, samo je osornim pogledom osinuo oca, izasavsi bez rijeci. Nista nam nije bilo jasno, ali se nismo puno osvrtali na ovaj dogadjaj. Nakon nekoliko dana ponovila se ista scena: opet je krenuo da izadje vani sa zavrnutim nogavicama. Muz ga je pitao sto nosi zavrnute nogavice, a on mu je odbrusio grubo, kao nikada prije toga:"Zato sto ti ne nosis!" Bili smo sokirani njegovom reakcijom. Analizirali smo njegove promjene u ponasanju i odnos prema nama. Napokon smo doveli u vezu i te nogavice i njegova sve cesca prebacivanja muzu i meni da nismo muslimani, da se ne vladamo po islamu, da ce nas stici kazna.

Od tog dana sin postaje sve grublji prema ocu, mom muzu. Nismo mogli prepoznati nase dijete. Poceo nas je vrlo drsko optuzivati za sve i svasta sto, po njemu, nije po islamu a sto predstavlja nacin na koji zivimo citav zivot. Muz je postajao sve ogorceniji njegovim ponasanjem, a ja sam pokusavala gladiti odnos i umanjivati njegove ispade i uvrede. No, jednog dana muzu je pukao film i rekao mu je da ide iz kuce kada zavrsi skolu.

Bila sam ocajna, ali sam razumjela muza. Pokusavala sam nekako izgladiti situaciju, ali je na kraju skolske godine mali stvarno napustio kucu. Otisao je u Bocinju, da zivi sa onim mudzahedinima. Preko jednog covjeka iz Zenice sam se svakodnevno raspitivala o njemu, saljuci mu, krijuci od muza, hranu, novac i garderobu. Nakon nekoliko mjeseci vratio se kuci. Nekako sam izmolila muza da se ne protivi, obecavajuci da ce se mali promijeniti. Molila sam ga da mu da sansu, argumentirajuci molbu i cinjenicom da je upisao i jedan od najprestiznijih fakulteta. Upisao se zahvaljujuci svom uspjehu, nijedan telefon za intervenciju nismo okrenuli.

Mali je izbjegavao oca, ali je zadrzao prethodno ponasanje. Sada se vec iskljucivo druzio i kontaktirao sa meni nepoznatim momcima sa dugim bradama i kratkim pantalonama. Pokusavala sam da mu se priblizim i u rijetkim trenucima bi mi to i uspijevalo. Tada bi mi priznao koliko mu fali gitara, a na moje pitanje zasto je ne svira, rekao je da mu to vjera ne dozvoljava. Mislila sam da ce ga fakultet vratiti normalnom ponasanju i zivotu, ali se je ubrzo poceo hladiti za njega. Rekao mi je da na fakultetu ne dobija ona znanja koja je ocekivao. Bojala sam se da sta ponovno ne napravi, poput odlaska u Bocinju.

Jednog dana, u augustu '98. godine, nestao je iz kuce. U svojoj sobi mi je ostavio pismo kojim me obavjestava da je otisao na Kosovo, u dzihad, da se bori na Allahovom putu. Napisao mi je da zeli poginuti kao sehid, te da ce tako omoguciti Dzennet na onom svijetu za svojih 70 rodjaka, medju kojima i nas iz porodice. Bila sam sokirana, ogorcena, uzasnuta. Prvih nekoliko dana sam krila od muza pismo i cinjenicu da je otisao na Kosovo, ali nakon nekoliko dana ni to vise nisam bila u stanju.

Vec sam znala nekoliko momaka sa kojima se moj sin druzio. Zvala sam ih telefonom. Neki su bili otisli sa mojim sinom, neki mi nisu htjeli nista reci, dok mi je jedan rekao da zna da je svojom voljom otisao u dzihad na Kosovo. Bila sam ocajna, ali se nisam predavala. Otisla sam policiji da prijavim slucaj, ali su mi rekli da su oni nemocni. Isla sam i u Islamsku zajednicu; rekli su mi da su oni protiv odlaska nasih momaka na Kosovo, da nacin na koji je moj sin otisao nije islamski, ali da su oni nemocni jer je puno nase mladezi zavedeno tumacenjem islama od stranaca iz islamskih zemalja, koji ne priznaju autoritet Islamske zajednice.

Nakon dvadesetak dana mog ocaja, sin se vratio. Saznala sam da ih Albanci nisu primili, da su im rekli da oni prave albansku, a ne islamsku drzavu. Bila sam sretna sto se mali vratio ziv i zdrav, ali njegov odlazak je bio kap koja je dolila casu strpljenja mog muza: napustio je kucu, djecu i mene, optuzujuci me da stitim sina koji nam je iz svoje obijesti unistio zivot. Najgore mi je od svega sto znam da je u pravu, ali se ja nisam mogla odreci borbe za svoje dijete.

Kad je poceo rat na Kosovu, pocela sam se plasiti da bi on mogao ponovo otici tamo. Ovaj put sam to zeljela sprijeciti. Sakrila sam mu pasos, racunajuci da cu tako osujetiti njegov odlazak. Nakon nekoliko dana pitao me je za pasos, a ja sam rekla da ne znam gdje je. Ubrzo sam shvatila da on radi na tome da izvadi novi. Odlucila sam da preduzmem sve sto mogu da ga ne dobije. Otisla sam u MUP, u odjeljenje gdje se izdaju pasosi, i jednom znancu koji tamo radi sve ispricala. Zamolila sam ga da sinu ne da pasos ukoliko on podnese zahtjev za novi. Ohladio me je kada mi je rekao da vec postoji lista sa imenima momaka za urgentno izdavanje pasosa, posto je tada bila velika guzva na pasoskom odjeljenju. Rekao mi je: "Zvalo je dvoje visokih ljudi iz Stranke i urgiralo da se ovim momcima odmah izdaju pasosi. Ja cu zbog tebe otezati izdavanje jedno osam dana, a ti probaj do tada nesto uciniti. Ako ne ucinis, ja im pasose moram izdati." Sjetila sam se da mu za izdavanje pasosa treba saglasnost Sekretarijata za odbranu i otisla sam u Opstinu. Nekom sefu u Sekretarijatu sam sve placuci objasnila. Covjek me razumio, ali me je i ohladio: saglasnost je vec izdata. Pokazao mi je dopis Visokog saudijskog komiteta kojim se trazi saglasnost za izdavanje pasosa za vise mladica na spisku, medju kojima je bio i moj sin. Razlog za obracanje Saudijskog komiteta bio je navodni odlazak na hadz, od kojeg, naravno, nije bilo nista.

Sva ocajna, ne znajuci vise sta da radim, raspitala sam se ko je u Ministarstvu odbrane nadlezan za pozivanje regruta u vojsku. Smislila sam da molim covjeka da malog odmah pozove na sluzenje vojnog roka. Covjek me je primio, sve sam mu ispricala. Pazljivo me je saslusao, a onda je - zaplakao! Bila sam iznenadjena, a on mi je objasnio da isti problem ima sa svojim djetetom. Bio je nemocan da mi pomogne.

Odatle sam otisla u ovu tajnu policiju, AID. Saslusali su me, pitali koliki mi je drugi sin. Rekli su mi da su nemocni, te da cuvam barem ovog mladjeg sina.

Ono cega sam se plasila, ubrzo se dogodilo. Sa pocetkom rata na Kosovu, u aprilu '99, sin mi je ponovo otisao na Kosovo. Nekoliko dana prije odlaska vidjela sam mu i nekakve falsifikovane novinarske iskaznice i potvrdu o primitku 2.000 maraka od neke islamske organizacije. Na njoj je stajalo da se pare daju za put na Kosovo, a ako ne otputuje, da ih vrati.

Opet sam bila skrhana. Stupila sam u kontakt sa roditeljima nekih momaka sa kojima se druzio moj sin. I njihova djeca su otisla sa mojim sinom. Bilo im je isto kao meni. Nismo vise znali sta da radimo, isli smo i kod nekih vracara. Ja sam se u medjuvremenu sjetila da je u posljednje vrijeme moj sin cesto kontaktirao sa nekim ljekarom Numanom Balicem (predsjednik Stranke demokratske akcije Kosova i ministar za evro-atlantske integracije u vladi Hashima Tacija, op. S.P.), za kojeg sam cula da je radio i u sarajevskoj Hitnoj pomoci. Nekako sam ga nasla i telefonski smo dogovorili sastanak. Priznao mi je da je on organizovao odlazak momaka u Albaniju, odakle se trebaju prebaciti na Kosovo. Pitala sam ga:"A sta ako se moje dijete vrati kao invalid? Hoce li mu ta drzava Kosovo ili Albanija ili Bosna sutra pomoci?" Hladno mi je odgovorio da nece, jer su momci otisli dobrovoljno i da ih niko nije tjerao da idu. Rekla sam mu da cu otici u "Dane" da sve ispricam, a on me je odgovorio da ce mi sve pomoci samo da ne idem u "Dane". Ponudio mi je i da mi organizuje put u Albaniju da vidim sina. Poslije smo mi roditelji culi da je Balic dobio po 2.000 maraka za svako nase dijete koje je poslao iz Bosne.

Ja sam istovremeno, preko nekih sarajevskih rodjaka naseg ambasadora u Albaniji Fejzulahua, dobila neke telefonske brojeve u Tirani. Zvala sam, plakala na telefonu i molila za informacije o nasoj djeci. Nakon desetina poziva na neki broj koji sam dobila, neka mi je zena, sapcuci, rekla da grupa iz Bosne vise nije u Albaniji. Kazala je da ih Albanci nisu prihvatili i da su svi otisli u Tursku.

Nikakvih kontakata u Turskoj nisam imala. Dijelila sam ocajanje sa roditeljima ostalih momaka koji su otisli sa mojim sinom. Dobro smo se upoznali tokom svih besanih noci i jako smo se zblizili. Razmjenjivali smo price o nasoj djeci, o tome kako su oni odjednom postali vjerski fanatici. Ustanovili smo da su sva nasa djeca pripadala dvjema potpuno razlicitim grupama: ili su bili uzorni sinovi, skromni, odlicni ucenici, ili su bili ulicari, propali ucenici i studenti, sa mnogo tuca, kradja, zatvora, droge. To je nevjerovatno: nikakve sredine medju njima nije bilo. Ili su bili najbolji ili najgori. Nama koji smo imali divnu djecu, teze je od ovih drugih. Ne velim da je njima lako, ali je nekako ipak lakse kad su im sa droge djeca presla na ovakav islam. Zakljucili smo da samo takve i regrutuju ovi koji ih vrbuju. Oni su vrlo uvjerljivi, sugestivni, prve kontakte ostvaruju ispred skola. Djecu namamljuju u dzamije, a onda kroz dzamijska i poslijedzamijska druzenja pocinje indoktrinacija.

Nakon 113 noci, moj sin se vratio. Nisam uspjela puno saznati, osim da ih Albanci ponovo nisu htjeli primiti i da su bili u Turskoj. Sta su radili i kod koga - ne znam.

Sad zivim u strahu da mi sin ne krene u Ceceniju. Pomno prati i komentarise dogadjaje iz Cecenije, i ja sam uplasena. Dva su razloga zbog kojih sam dosla da vam sve ovo ispricam. Prvi je moj vapaj za pomoc bilo kome ko mi moze pomoci da sacuvam svoje dijete. Vise apsolutno ne znam sta da radim, na izmaku sam snage.

Drugi razlog jeste sto hocu da ovo narod sazna, moja zelja da se vise nikom ne ponovi uzas koji se dogodio meni i mojoj porodici. Raspala mi se porodica, ostala sam bez muza, ostala sam bez sina, ostala sam bez posla, ostala sam bez para... Imam veliki stan, mogla bih sobu ili dvije izdavati ucenicima ili studentima, sto bi mi finansijski puno znacilo. Ali, vjerujte, to necu da ucinim, jer me je strah da bi moj sin mogao svojim islamom obrlatiti i necije tudje dijete. Ne zelim suze neke druge majke koje sam ja proplakala za svojim djetetom.

Ne znam... Moj zivot je unisten. Islam mi je sve unistio. Znam da su ovo teske rijeci i da je moj sin zaveden, izmanipuliran, ali se ja tako osjecam. Nikome ne bih pozeljela ovo sto se meni dogodilo. Upozoravam druge roditelje da obrate paznju sa kime im se djeca druze. Dok im ne bude kasno, da ne zazale, kao ja...

 


NA ALLAHOVOM PUTU

Fikh, islamsko pravo, definira cetiri vrste dzihada: borba oruzjem protiv nevjernika i agresora, borba protiv gresnika rukom i zavjetom, borba protiv sejtana i odupiranje covjeka njegovu zavodjenju i dzihad sa samim sobom radi ustrajnosti u cinjenju dobrih djela. Borba oruzjem definira se kao farzi kifaje (odnosno obaveza ako ga obavi jedna grupa, dok ga ostali nisu duzni obavljati), osim u slucaju kada su muslimani neposredno napadnuti, u kojem borba na Allahovom putu postaje farz ajn (stroga obaveza). Kao uvjete islamskog dzihada Fikh navodi: ispravan nijet, da bude pod vodstvom imama (vladara) i njegovom zastavom, da se prethodno izvrse pripreme i da roditelji daju saglasnost za odlazak u dzihad. Posljednji uslov nije potreban samo u slucaju ako je ugrozena drzava, cast muslimana, hilafet (islamsko carstvo) ili kada su muslimani ponizeni.

U IV knjizi zbirke Buharijevih hadisa, za koje se sva islamska ulema slozila da su najispravnija kazivanja o zivotu i rijecima Muhammeda s.a.v.s., u poglavlju koje se odnosi na vaznost dzihada, prenosi se jedan od hadisa: "(...) Pitao sam Allahovog Poslanika s.a.v.s. koje je djelo najvrednije, a on mi odgovori: 'Namaz, obavljen u njegovom vremenu'. A koje onda, pitao sam. 'Dobrocinstvo prema roditeljima', odgovori on. A koje onda, upitah dalje. 'Onda borba na Allahovom putu', rece Poslanik."

Jedinstvena ocjena svih sagovornika sa kojima su Dani razgovarali povodom ispovijesti majke sarajevskog mladica, a medju kojima su i momci sa karakteristicnim bradama i kratkim nogavicama koje javnost najcesce (pogresno) naziva vehabijama, te autoritativni islamski ucenjaci iz prijateljskih islamskih zemalja, jeste kako odlazak ovog mladica na Kosovo apsolutno ne predstavlja dzihad - taj postupak je protivan Kur'anu, cini veliku stetu, kako islamu i "vehabijama" (koji se na taj nacin opet stavljaju u centar svih negativnih zbivanja) tako i njegovoj porodici. Jedini kojima ide naruku su zlonamjerni interpretatori i neprijatelji islama i muslimana. Gestove bosanskih mladica koji su odlazili na Kosovo, ili razmisljaju o odlasku u Ceceniju nasi sagovornici nazivaju "upalom imana" (vjerovanja). Ovo stanje opisuju tipicnim za mlade osobe, bez dovoljno znanja o islamu, koje kompenziraju apsolutnom predanoscu Allahu dz.s. i nastojanjem da "precicama" dodju do blagodeti koje Stvoritelj nudi svojim iskrenim robovima.

Tokom rata u Bosni i Hercegovini pripadnici Armije BiH imali su priliku susresti se sa pripadnicima sad vec toliko izvikanog odreda El Mudzahedin. Mnogi pricaju kako im je bilo tesko shvatiti zasto ti stranci, koji su tamo negdje ostavili svoje porodice i imetke, placu kad bi se zivi vratili iz akcije. Istina je da je Allah dz.s. obecao hlad palima na njegovom putu onoga dana kada na zemlji nece biti hlada, ali na ovaj, za nas neshvatljivi cin treba gledati sa predznanjem da su to ljudi koji su u islamu onoliko koliko vecina upaljenih bosanskih mladica ima godina i koji su svoju vjeru izgradili i upotpunili toliko da mogu poci u dzihad, sto i jeste jedan od uslova polaska u ovu borbu. Opcepoznata stvar je da su bosanski mladici koji su se prikljucivali odredu prvo prolazili kroz vjersku obuku (medresu) pa tek onda uzimali oruzje. Cak i tada, mnogi priznaju da im nije bilo svejedno kada su oko njih padale granate.

Borba na Allahovom putu je za muslimane najveci cin, poloziti zivot za svoga Gospodara vrhunac te borbe za koju Kur'an obecaje Dzennet. Zato se svaki onaj kojem se predlozi "organizirani" put do ovih blagodeti treba zapitati da li, i ako ne, zasto sa njim na tom putu nije i onaj koji je sve to "izorganizirao".

Objavljeno u broju 131 DANA, 3. decembar / prosinac 1999.

 

Home - Novi broj - Arhiva - Uz ovaj broj - Intervju DANABosanski barometar

Povratak na vrh strane
  Na vrh

Copyright Nezavisni magazin DANI, 1999.